Punila

Polimerima se dodaju punila što im daje čvrstoću, tvrdoću, smanjenje rastezljivosti i sniženje cijene. Najčešće su to materijali anorganskog podrijetla kao npr. anorganske soli i oksidi. Inertna punila dodaju se u svrhu poboljšanja mehaničkih svojstava polimera. Najpoznatiji primjeri inertnih punila su kaolin, talk i kalcij karbonat.

Kalcij karbonat je prirodni materijal koji ulazi u sastav stijena i minerala. Kalcit je raširen u prirodi u obliku vapnenca, mramora i krede.

Dodan u polimer smanjuje zapaljivost, a poboljšava mogućnost bojanja.
Talk je punilo lamelarnog oblika čestica. U prirodi se nalazi kao hidrta magnezijevog silikata koji pogoduje vrlo dobrim svojstvom klizavosti. Kaolin i mica, također spadaju u prirodne materijale koji služe kao punila u polimernim materijalima.

Postoje i druga manje rasprostranjena punila kao što su silika i metalni prakovi.
Čađa isto tako može poslužiti kao punilo u aplikacija koje zahtjevaju provodljivost termoplasta, UV zaštitu, te kao pigment.

Barij sulfat se kao punilo dodaje u PP koji služi za izradu cijevi za vodu kako bi se poboljšala zvučna izolacija cijevi.

Faktori koju utjeću na svojstva sustava polimer-punilo su:

• kemijski sastav punila, a posebno njihiva čistoća imaju direktni utjecaj na primjenu punila i njihovu upotrbljivost
• tvrdoća punila ima snažan utjecaj na habanje uređaja za procesiranje (pripremu materijala)
• oblik čestica punila
• Punila sa raznom (Lamelarnom) geometrijom talka, mice ili slojevitih silikata punila s kuglastom (sferičnom) geometrijom.
• Veličina mineralnih čestica kao i njihova raspodjela

• manja veličina častica punila – porast čvrstoće i rasteznog modula materijala, a pad savojne žilavosti
• sklonost agregaciji čestica – loša mjesta u strukturi – lošija homogenost, krutost i mala savojna žilavost
• velike čestice punila dovode do pogoršanja svojstava, promjene oblika (deformacije) i loma materijala